BokaBay

Palata Florio-Luković se nalazi u središnjem dijelu Prčanja. Sagrađena je u XVIII vijeku.

Palata je pripadala poznatoj bokeljskoj plemićkoj porodici Florio sa Prčanja, ali je nakon nestanka ove porodice prešla u posjed konta Lukovića.

Glavna fasada, kojom dominira barokni balkon na prvom spratu, okrenuta je prema moru. U zgradu se ulazi kroz profilisani portal i preko stepenica od korčulanskog kamena.

Na prvom spratu se nalazio salon koji je početkom XIX vijeka uredio don Marko Florio, prčanjski župnik, u duhu tada vladajućeg „empire“ ukusa. Plafon je bio ukrašen pozlaćenim štukaturama plitkog reljefa, koje su u sredini prikazivale grb porodice Florio (dva ljiljana u gornjem polju, a dva u donjem), dok su okolo lišće i cvijeće. Pod je bio popločan mletačkom keramikom, oslikanom geometrijskim oblicima i cvijećem. Najljepši ukras u salonu su bile dvije velike slike na platnu (2,0 x 1,50 m) na kojima su predstavljene dvije rijetke starozavjetne scene: Zavjet i Žrtva izrailjskog sudije Jeftea, rad mletačkog slikara Francesca Potenze, koji je radio u Boki krajem XVIII i početkom XIX vijeka.

Pored stilskog namještaja, u palati se čuvala i velika zbirka oružja, numizmatička zbirka, etnološki predmeti iz Boke i više vrijednih slika. U palati se nalazila zbirka predmeta iz Viške bitke (pomorska bitka kod ostrva Visa –20. 07. 1866. u kojoj su se sukobile mornarice Habsburške monarhije i Kraljevine Italije radi prevlasti na istočnoj obali Jadranskog mora; završila pobjedom austrijske flote), koji su pripadali kontradmiralu Marku Eugenu Florio: oficirski pojas koji je nosio na dan bitke, revolver, slika broda kojim je zapovijedao (korveta Erzherzog Fridrich) i slike ostalih ratnih brodova koji su učestvovali u bici.

Uz palatu je u vrtu krajem XVIII vijeka podignuta porodična kapela Gospa od Anđela.

Palata Verona se nalazi u sklopu grupacije kuća koje su pripadale bratstvu Verona, smještene na lokalitetu “Grasovo” sa sjeverne strane Župne crkve na Prčanju. Palata je građena u drugoj polovini XVIII vijeka.

U XVIII vijeku pomorstvo na Prčanju dostiže najveći uspon, brodovi koji su bili u vlasništvu prčanjskih porodica plove cijelim Mediteranom. Porodice Verona i Florio su imale trgovačke kuće u Korintu i Tebi, a Luković na Krfu. Trgovačka kuća Verona bila je jedna od ekonomski najmoćnijih u Boki.

Porodica Verona doselila se u Boku 1478. godine iz Skadra, kada je ovaj grad bio predat Turcima od strane Venecije. Porodica Verona se prvo nastanila u Kotoru, a kasnije je prešla na Prčanj. Kapetan Anton Andrijin Verona je oko 1760. godine kupio cijelo imanje kotorske plemićke porodice Bizanti u Tivtu, na kome su se nalazili njihova palata u Župi i današnja kuća Verona, na kojoj još postoji grb porodice Bizanti.

Porodica Verona imala je na Prčanju oko 10 kuća i veliku palatu koju je sagradio kapetan Anton Verona između 1780. i 1790. godine.

Palata Verona je bila najveća palata na Prčanju, izgrađena po uzoru na barokne palate u drugim mjestima Boke. Palata ima prizemlje, dva sprata i belveder na četvrtoj etaži. Građena je od fino klesanog kamena. Na drugom spratu ima centralno postavljen balkon sa baroknim balusterima. Na prvom i drugom spratu se nalazio po jedan veliki salon, sa četiri sobe sa strane. Veoma vrijedan je bio enterijer palate. Salon i sobe prvog sprata bile su ukrašene malternom štuko dekoracijom. U salonu se nalazio drveni oltar sa renesansnim karakteristikama. U palati su se nalazila i druga vrijedna umjetnička djela.

Palata Beskuća se nalazi u centru Prčanja, ispod Bogorodičinog hrama. Podignuta je krajem XVIII vijeka, kada je porodica Beskuća bila veoma imućna.

Porodica Beskuća doživjela je uspon u vrlo kratkom periodu. Prvi predstavnik porodice dolazi na Prčanj iz Strpa oko 1660. godine, da bi već njegovi nasljednici dobili titulu mletačkog  „konta”.  Sačuvana je priča da je domaćin, kada je dobio titulu „konte” naredio, da se sa prozora palate bacaju na cestu dukati, u znak veselja. Beskuće su i u Kotoru imali palatu u kojoj se za vrijeme austrijske vladavine Bokom nalazio Okružni i Sreski sud.

Palata Beskuća predstavlja tipičan primjer bokeljske barokne palate. Palata ima prizemlje, dva sprata i na posljednjoj etaži belveder, i građena je od fino klesanog korčulanskog kamena. U prizemlju se nalazi veliki portal i dva mala prozora sa karatkerističnom baroknom profilacijom. Ispod  lijevog prozora su dva grba u vidu reljefa. Na prvom spratu je balkon sa kamenom balustradom, koga nose tri profilisane konzole. Na balkon izlaze dva portala, sa lučnim nadsvjetlima ukrašena metalnom mrežom. Na belvederu se nalaze barokno profilisani ukrasi-volute. Svi otvori imaju karakteritične kamene pragove sa baroknom profilacijom.

U drugoj polovini XIX vijeka palata je bila stjecište uglednih gostiju sa kojima su Beskuće imale veze. U palati je 1844. godine jedno od svojih ljetovanja na Prčanju proveo vladika Petar II Petrović Njegoš. Palatu su posjećivale i austrijske nadvojvode. Kada je 1878. u Boki boravila međunarodna flota, koja je osiguravala da Turska ustupi Bar i Ulcinj Crnoj Gori, braća Beskuća su u palati priređivali komadantima lađa raznih narodnosti gala-večere, igre i noćne zabave.

Palata Beskuća je jedna od rijetkih palata koja se nalazi neposredno uz obalu, a koja je sačuvala direktan i autentičan kontakt sa morem. Put koji je početkom XX vijeka, za vrijeme austrougarske vladavine, uspostavljen uz obalu zaliva, i presjekao vezu većine kuća u Dobroti, Perastu i Prčanju sa morem, prošao je iza palate Beskuća. Zahvaljujući tome, danas na njenom primjeru možemo da vidimo kako je izgledala većina palata sa direktnim izlazom na more, sa popločanim dvorištima ispred, pontom i mandraćem.

Palata Luković dio je jedne od najznačajnijih cjelina na Prčanju, poznate kao “ulica Lukovića”.

Palata je pripadala istaknutoj porodici Luković sa Prčanja. Porodična kapela Lukovića - Gospa od Karmena, na čijem ulazu je grb ove porodice, nalazi se u neposrednoj blizini palate. Na nju se zatim nastavlja niz od jedanaest baroknih građanskih kuća sa karakterističnim balkonima, koje su pripadale bratstvu Lukovića.

Na Prčanju se sačuvalo predanje o velikom bogatstvu porodice Luković, o slagalištima zlatnih dukata, o mnoštvu srebrnog posuđa i kandelabara, kojima su na dan slave porodične crkve, Gospe od Karmena, ukrašavali balkon i sve prozore.

Kompleks palate Luković nastao je povezivanjem u jedinstvenu cjelinu dvije zgrade, jedne nastale u XVII vijeku i druge sredinom XVIII vijeka. Početkom XX vijeka još je bila sačuvana unutrašnjost palate sa originalnim rasporedom prostorija, obradom enterijera i namještajem. Sredinom XX vijeka palata Luković je pretvorena u školu, čime je došlo do promjene njenog autentičnog izgleda, a nakon zemljotresa 1979. godine palata je ostala bez funkcije.

U palatu se ulazilo impozantnim stepenicama od korčulanskog kamena, a ulazni hol je bio ukrašen slikama i pozlaćenom štuko dekoracijom na plafonu. Na prvom spratu palate nalazio se reprezentativni salon, koji više ne postoji, ali o kome je ostao zapis. Unutrašnju dekoraciju salona izveo je sredinom XVIII vijeka Švajcarac Karlo de Nedrocis, o čemu je postojao natpis na nadvratniku salona. Na zidovima salona, koji su bili zelene boje i ukrašeni bijelom štuko dekoracijom, nalazile su se umjetničke slike i venecijanska ogledala u pozlaćenom drvorezu. Tavanica je bila posebno dekorisana baroknim motivima-štuko dekoracijom, kao i predstavama anđela i korpi sa cvijećem i voćem. Na sredini tavanice nalazio se veliki bareljef na kome su prikazana antička božanstva povezana sa morem i pomorstvom: Posejdon, Artemida, Galatea, Tritoni i Delfini. Pod salona bio je popločan crvenim i žutim pločicama od pečene gline - tavelama. Nad vratima salona su se nalazili inicijali AL i JL, Andrije i Joza Lukovića, u čije vrijeme je uređen salon, kao i drugi radovi na kompleksu palate.

Salon Lukovića su rado posjećivali mletački providuri iz Kotora, a u njemu je 1797. godine bilo priređeno zabavno veče u počast austrijskom guverneru Boke, baronu Tomi Bradyu. Za vrijeme opsade Kotora 1814. u palati Luković je imao svoj stan engleski pomorski pukovnik (komodor) Hoste, zapovjednik savezničke vojske u Boki protiv Francuza.  

Palata Tre Sorelle (tri sestre) smještena je u jugoistočnom dijelu Prčanja, neposredno uz obalu. U pisanim izvorima palata se prvi put pominje u XVI vijeku kao Villa trium sororum, te je taj naziv do danas zadržan. To je bio ljetnikovac kotorske plemićke porodice Buća, čiji se grb nalazi na nekoliko mjesta na zgradi.

Ova palata neobičnog izgleda i skromnih dimenzija je najstarija građevina u Prčanju, a istovremeno i jedina u cjelini sačuvana gotička palata u Boki, izvan Kotora. Može se datirati u XV vijek.

Palata se sastoji iz tri skoro identična dijela međusobo spojena, ali sa posebnim krovovima. Zbog toga je, preko maštovitih legendi i dobila ime. Dva krajnja trakta su nastala istovremeno. Na njima su tipični gotički prozori s prelomljenim lukom. Ta dva dijela su bila spojena terasom sa centralnim odbrambenim balkonom, nad kojom je kasnije dograđen treći dio građevine. U palatu se ulazilo spoljašnjim stepenicama na prvi sprat. Uz sjevernu stranu podignuta je kapela posvećena Sv. Jeronimu.

U svojoj palati Buće su boravili samo povremeno, najčešće u ljetnim mjesecima. Oni su, poput brojnih kotorskih plemićkih porodica, imali svoje ljetnikovce u Prčanju, Tivtu i drugim mjestima na području Kotora.

Za palatu je vezana legenda o tri sestre, kćerke kotorske plemićke porodice (najvjerovatnije Buća), zaljubljene u istog mornara. On je samo jednu od njih volio i njoj obećao ljubav do groba. To je među sestrama izazvalo zavist i ljubomoru. Ljubljena sestra, osjećajući bol svojih sestara, odluči da žrtvuje ljubav svoga srca. Predloži im da nesuđenoj ljubavi zajednički žrtvuju svoj mladi život. Sestre su na to pristale. Sazidale su dom sa tri odjeljenja na osami u veličanstvenoj prirodi, gdje će do smrti živjeti. Kada je mladić doznao za odluku svoje odabranice otplovio je na daleko putovanje sa koga se više nikada nije vratio. Prolazile su godine, ali sestre nisu gubile nadu u njegov povratak, čekajući da ugledaju njegov jedrenjak sa prozora. Onda je došla starost, pa je i smrt zakucala na njihova vrata. Kada je umrla prva sestra, druge dvije sestre su zazidale njen prozor. Nije više postojao nikakav razlog da gleda prema moru. Nakon smrti druge sestre, posljednja sestra je zazidala i njen prozor. Međutim, kada je i ona umrla, njen prozor nije imao ko zazidati.

(izvor: Don Niko Luković, Prčanj i
Tomislav Grgurević, Odjeci slavnih vremena)