BokaBay

Palata Zmajević se nalazi u zapadnom dijelu Perasta. Palata je poznata kao „Biskupija” jer su u njoj stolovala dva biskupa, Andrija i Vicko Zmajević. Palata, sa porodičnom kapelom posvećenoj Gospi od Rozarija i osmougaonim zvonikom, predstavlja najsnažniji detalj peraškog pejzaža i njegovu najvrijedniju ambijentalnu cjelinu.

Palata je građena u više faza, a konačni barokni izgled dobija u vrijema Andrije Zmajevića, o čemu svjedoči natpis na pročelju sa navedenom 1664. godinom. Izgrađena na stijeni i od lokalnog kamena, palata predstavlja izuzetno građevinsko rješenje. Simetrična dispozicija, sa istaknutim centralnim dijelom iznad pećine u stijeni, krilima na snažnim nosećim zidovima i impozantnim spoljašnjim stepeništem, daje utisak gradnje u jednom dahu. Međutim, gradnja se odvijala u nekoliko faza: od prvobitne odbrambene kule, koja danas čini centralni dio palate, preko proširenja kule prema brdu, do izgradnje sjevernog i južnog krila. Oslikavanje palate freskama uradio je poznati barokni slikar Tripo Kokolja, kome je Andrija Zmajević bio mecena.

U palati se nalazila Zmajevićeva biblioteka, po nekim podacima najveća u Dalmaciji. Biblioteka je bila prenesena u palatu Burović u Herceg Novom, gdje je i izgorela 1806. godine. Sa palate je 1876. godine skinut krov i od tada počinje njeno propadanje.

Zmajevići su jedna od najznačajnijih peraških porodica, porijeklom iz sela Vrba sa Njeguša. Pripadali su kazadi Perojevića. Na grbu porodice je krilati zmaj i zvijezda, iznad dva prekrštena pera koja su simbol kazade Perojevića. Zmajevići su dali neke od najznačajnijih Peraštana.

Andrija Zmajević (1624-1694) je osnovno obrazovanje stekao kod franjevaca u Perastu. Studije teologije i filozofije završio je u Rimu, gdje je i doktorirao. Godine 1671. papa Klement X postavio ga je za nadbiskupa barskog i primasa srpskog. U svom „Crkvenom ljetopisu” iznio je porodično predanje. Sakupljao je, među prvima, narodne pjesme svoga kraja, dubrovačku poeziju, bugarštice. Umro je 1694. godine u Perastu, gdje je i sahranjen u kapeli Gospa od Rozarija koju je sam podigao.

Vicko Zmajević (1670-1745) je nećak Andrije Zmajevića. Godine 1685. dobija doktorat iz oblasti filozofije i teologije, a 1701. papa Klement XI ga imenuje za nadbiskupa barskog. Povjeren mu je i zadatak apostolskog posjetioca za Albaniju, Makedoniju i Srbiju. Podržava književnike i sakuplja narodne pjesme. I sam je izuzetno talentovan pjesnik. Godine 1694. štampa zbirku latinskih pjesama „Musarum chorus in laudem Antonii Zeni”. Napisao je i „Specchio della Verita” (Ogledalo istine). Umro je 1745. godine i sahranjen u crkvi Gospa od Kaštela u Zadru.

Matija Zmajević (1680-1735) jedan od najpoznatijih predstavnika porodice Zmajević, sinovac nadbiskupa barskog i primasa srpskog Andrije Zmajevića, a sin poznatog pomorca Krsta (Krila) Zmajevića. Već sa osamnaest godina Matija zapovijeda brodom. Godine 1712. odlazi u Rusiju, u Petrovgrad, gdje je kao prvorazredni pomorski stručnjak stupio u službu Petra Velikog. Zatim jedno vrijeme provodi u Finskoj, gdje se ističe u borbi protiv Šveđana i dobija zvanje kontraadmirala, pa viceadmirala. Umro je 1735. godine u Tavrovu, a sahranjen u katoličkoj crkvi u Moskvi.